Novčanica od 1.000 dinara pojavila se uoči velikog praznika u SFRJ - Dana republike, pred 29. novembar 1975. godine.

Veoma brzo prozvana je "siva golubica" zbog nijansi sive boje na njoj. Vrijedila je tada 55 američkih dolara ili 121 zapadnonjemačku marku, a u trenutku kada je povučena iz opticaja 1989. godine njena vrijednost bila je 10 para konvertibilnog dinara i za taj novac nije mogla ni šibica da se kupi.

Teška za falsifikovanje

Tema po kojoj je Milenković uradio grafička i likovna rješenja za pomenutu novčanicu, bila je "zeleni plan". Za 15 godina postojanja ovog apoena nikada nije falsifikovana jer je čini više od 40.000 linija sivih nijansi.

Na prvi pogled, ovo je obična novčanica kojom se numizmatičari, kolekcionari, ali i struka ne bave previše. Poznato je da novčići i papirni novac nose različite prikaze i simbole, ali i poznate ličnosti. Međutim, nisu sve osobe sa novčanica bile poznate, sve dok nisu dospjele na iste.

O ženi, reklo bi se, seljanki, s novčanice od sto starih hiljada - nije se znalo ništa. Onda je, nije tome davno, Jovan Hadži-Kostić u svojoj antologijskoj rubrici rekao da je žena s (nove) hiljadarke - najidealnija žena Jugoslavije.

Postavlja se pitanje, da li ona uopšte postoji i ko je ta idealna žena. Ona nije izmišljena, njeno ime je Ružica, živi i radi u Beogradu.

Međutim, zaboravite, na trenutak, taj lik. I malo bolje pogledajte novčanicu. Ispod same ženine glave su štampana slova: A. Milenković.

Andreja Milenković, Leskovčanin po rođenju, Piroćanac po školovanju, primijenjeni umjetnik po opredeljenju – tvorac je novčanice od hiljadu novih dinara. A lik žene na toj novčanici, lik seljanke kojoj čuperci vire ispod marame koja je omeđila lijepo, energično lice prodornog pogleda – lik je njegove supruge Ružice, rođene Arsenijević.

I tako, objasnili smo, zašto će, možda, od danas, tu novčanicu nazivati Ružicom.

Andreja Milenković modifikovao je lik supruge

- Najintimniji prijatelji i kažu: ‘Daj mi jednu ružicu' - smije se Ružica, ljupka žena koja je, istini za volju, veoma teško pristala na ovaj razgovor. I dodaje - Ima još šala na tu temu. Zovu me Ružica-inflacija … Ili kažu: ‘Kako s godinama raste inflacija - tako i ti sve više devalviraš’.

Šalu na stranu: danas, poslije osam godina otkako je hiljadarka (nova) izdata, Ružica s novčanice sve više liči na Ružicu, pravnicu zaposlenu u Stalnoj konferenciji naučno-istraživačkih organizacija u Beogradu.

- Sve više liči, to je tačno - kaže njen suprug Andrija Milenković. A sve je počelo kad je raspisan konkurs za likovno rješenje novčanice.

- Pobijedio sam u jakoj konkurenciji. Kada su me, tada, pitali čiji je to lik, rekao sam – obične, zdrave žene, seljanke. Jer u internom takmičenju bio je zahtev da na novčanici bude motiv iz poljoprivrede, vezano za Zeleni plan, da bude opštejugoslovenski, dakle, da ne bude u nošnji. Tražio sam takav lik i došao na ideju da modifikujem lik svoje žene - ispričao je Andrija Milenković.

Ružičin život ostao je isti

- O svemu tome pojma nisam imala. Pozirala sam Andriji uvjerena da će mi, kako je obećao, izraditi portret. I umjesto da dobijem sliku koja bi bila samo moja, dobila sam izmenjen lik na novčanici koju – svako može da ima. Bila sam, tada, povređena. Kasnije, postala sam ponosna što je to Andrijino djelo - prenosi Index.

Lik na novčanici od hiljadu (novih) dinara, naravno, uopšte nije izmjenio Ružičin život:

- Događalo mi se da mi ljudi s kojima se upoznam kažu: ‘Vi me na nekog podsjećate.’ Znala sam da to nije otrcana fraza, ali, naravno, nikad nisam htjela da objašnjavam gde su me to videli i na koga ih podsećam. Bilo bi to teško objasniti: ljudi mahom u novac gledaju kao u vrijednost, a ne kao u grafički izraz, kaže ona.

Inače, ako je već o tome riječ, Ružici Arsenijević reč "slava" uopšte nije nepoznata: njen otac je Mikica Arsenijević Balerina, nekadašnji fudbaler BSK-a i savezni kapiten… Onda se udala za slavnog muža…

Andrija Milenković je, poslije izvesnog vremena provedenog kao asistent profesora Mihajla S. Petrova na Akademiji primjenjenih umjetnosti u Beogradu, počeo je da se bavi (bilo je to 1958.) kreiranjem poštanskih markica, da bi se 1966. zaposlio u Zavodu za poštanske marke gde i danas radi, napisao je Miobor Stošić u Praktičnoj ženi, 1982. godine.